PRVA NAGRADA: Esad Vuk
“KAD BI BREGAVA PRIČALA”
Često dok sjedim i razmišljam o zavičaju mnogobrojne misli mi se vrzmaju po glavi. Gledam oko sebe razasuta brda, polje, grad, rijeku… Ono što je upečatljivo je žubor te modre rijeke, koja poskakujući protiče kroz naš grad. Pomisao na tu rijeku u meni budi posebne osjećaje i neku toplinu oko srca. Sretan što sam svoje djetinjstvo proveo ovdje, na njenim obalama, u njenim plićacima i dubinama, uvijek joj se rado vraćam.
Ponekad mi se čini kao da mi nešto želi reći. Ali šta? Zamišljam kako mi govori: “Sjećam se kada te otac prvi put doveo k meni, pa si se plašio vode. Stao si u jedan plićak i govorio kako sam hladna. Tog dana se nisi ni okupao. Sjeo si na obalu i bacao kamenčiće u vodu. Idući put je već bilo bolje. Obećao si ocu da ćeš naučiti da plivaš. Nespretno si zamahivao rukama i nogama, toneći i ponovo izranjajući na površinu, do konačnog uspjeha. Sada gordo stojiš kao vrstan plivač i bez problema odolijevaš mojim virovima i brzacima.“
„Znaš li da ja pamtim sve plivače koji se kupaše u meni? Posebno pamtim one koji su me mnogo voljeli. Dolazili su mi veseli, razdragani i puni entuzijazma. Svjedok sam njihovih prvih skrivenih ljubavi. Ašikujući na mojim obalama ostajali su uz pjesmu dokasno u noć. I tako bi sve do proljeća te 92-e. Moji plivači obukoše ratne uniforme i počeše se „pentrati“ po okolnim brdima. Prešnije im bi odupirati se nastalom zlu računajući da će mi se vratiti u nekim ljepšim okolnostima. Ostadoh sama u dotad neviđenoj samoći. Ratom uspaničeni narod tumarao je gradom prilagođavajući se uslovima ratnog vihora. Tako potraja jedno godinu dana.
Nijemi sam svjedok protjerivanja ljudi sa njihovih viševjekovnih ognjišta. Protjeraše ih u njima strane gradove i na njima strane obale. Mnogi od njih položiše svoje živote i vječno ostadoše daleko od zavičaja, rodne grude i voljene rijeke.
“Pilot projektom” počela su se vraćati meni draga i poznata lica. Prvom prilikom pohrliše mi u zagrljaj. Vidjevši te emocije, tuđini koji moje obale naseliše njihovim protjerivanjem shvatiše da im tu nema mjesta.
Evo već dvadeset i koju godinu ponovo sretna tečem, dok mojim obalama hode dobronamjerni ljudi koji me beskrajno vole.”
DRUGA NAGRADA: Emina Kekić
“KAD BI BREGAVA PRIČALA”
Spuštam se žurnim koracima do rijeke ,da u hladu njenih obala, potražim sjećanja.
Pored Bregave ne možeš biti usamljen, ona te dočeka žuborom i majčinski ti se obraduje. Rječica ta je slična meni, bujna i plaha ponekad, a najčešće tiha i nečujna. Svaki njen šum, kazuje i opominje na prošla vremena, ali i na ona koja dolaze.
Kroz sitnu maglu rasprslih vodenih kapljica prodiru zrake sunca na zalasku, dok me odsjaj kamenih oblutaka u bistroj vodi vraća u djetinjstvo.
Eh, kad bi Bregava pričati mogla… Istinu bi spoznali mnogi. To je rijeka koja poznaje svaki kamen, svaku među, svaki grm. Nagledala se ona različitih vojski, bjesomučnih ratova, begova, neznanih junaka, tiranina i dobrotvora. Prohujaše kotlinom i ostaviše trag pred skamenjenom nepomičnošću ovog kraja u kom je odvajkada sve na svom, istom, mjestu. Ova čaršija, kroz koju protiče joj je kao nevjerno i duboko more, do kog teško stiže. Put na kojem nema odmaranja, što brže teče i jače huči, tok prema tom „nedostižnom“ moru remeti joj sjećanja.
Pričala bi ona o tajnama koje čuva od pamtivijeka, ljubavima, svađama, razigranoj djeci što se bezbrižno slade kupinama i divljim smokvama. Možda bi počela priču o muci svojoj, o stiješnjenom koritu ili ljudima koji su je natjerali da bude korisna i poslušna. Onda bi pričala o riječnom raku, ribama, rijetkom ugoru i gusama, koje sam kao mala rado hvatala.
Ljeti je kaže blaga i nježno miluje obale, jer mnoštvo dječice prima u okrilje svoje. S jeseni glasnije huči i obilno plavi baščice Stočana vrijednih. Poznajući ćud pitome rijeke, oni i dalje grade i rade, nadaju se da će im dogodine dati više blagodati.
Sjeća se bezbrižne igre, radosti djevojčice neke, kad pronađe davno izgubljen prsten u plićaku, druženja starih i mladih. Radost joj, kaže, izmame šerpe s punjenim paprikama, japrakom ili lubenicama uronjenim u plićaku. Priču bi nastavila o veseloj graji prilikom puštanja niz brzake na šlaufima od kamiona. Onda bi žuborom tihim pozdravila snene hareme i groblja Stočana svojih što hodaše obalama njenim. Protutnjala bi pored fabrika iz kojih se diže gust dim, a u njena korita izlijeva otpad. Neumorno se valja dalje, kovitla, bori, da oživi kotlinu ovu i vrati radost na obale svoje.
Pričala meni još bi i više, al evo već, akšam miriše….
TREĆA NAGRADA: Lejla Obradović
“KAD BI BREGAVA PRIČALA”
Svaki grad ima ono nešto svoje. Svaki grad ima nešto posebno. Mada, ne doživljavamo svi te posebnosti na isti način. Nama, Stočanima, naš grad je najljepši. Nekome je naša Bregava samo obična hladna rijeka, a nama je vrijedna kao smaragdni kamen, pa ju i nazivamo smaragdnozelenom ljepoticom. Da li je istina da samo ljudi mogu pričati priču jednog grada, jednog mjesta? Mislim da svi stolački biseri pričaju još posebnije priče. Stećci su jedini svjedoci o nama koji ostaju, ostaju i onda kada nas ne bude. Stećci nisu samo spomenici za mrtve, oni su preko epitafa i natpisa uputa za žive kako treba da žive. Mnoge su znamenitosti u Stocu koje čuvaju našu višestoljetnu historiju. S razlogom ljudi kažu da je Stolac muzej pod otvorenim nebom. Stolac zaista ima i više od toga što čini jedan muzej. Kamene ćuprije, čuvenu pećinu još iz paleolita, Ilirski grad Daorson i Stari grad Vidoški. Ali, među svima njima, najposebnija je naša Bregava. Rijeka Bregava nije samo prirodna ljepota Stoca, već jedinstvena rijeka koja cijelim svojim tokom daje život gradovima i naseljima kroz koja protiče. Stoljećima ona teče, upija u sebe sve boli i radosti ovog grada i nosi ih negdje u nepovrat. Bregava je vječna inspiracija i nepresušni izvor pjesnika. Veliki Mehmedalija Mak Dizdar pisao je o stećcima i bili su mu nepresušni izvor inspiracije. Ali govorio je Mak i o Modroj rijeci, aludirajući time na Bregavu. Ona živi uz svoj Stolac i svjedoči burnu historiju ovoga kraja. Očarava ona još uvijek svakoga svojom ljepotom, ali govori nam da mi njoj ne dajemo ni minimalno u odnosu na to koliko ona nama daje. Bregava nije samo osvježenje
ljeti, ona je puno više od hladne rijeke. Bregava je oduvijek proticala Stocem i zaista kao njegov dio postala i dio nas. Što smo stariji, posebnija nam je. Svakim danom uviđamo njen značaj. Možemo li uistinu živjeti bez Bregave kroz život ispunjen nepredvidivom sudbinom? Možemo li napustiti ovaj svijet bez da smo upoznali tajne stolačkog bisera? Stizali su sa raznih strana u želji da je prisvoje, da je nazivaju svojom. Međutim, ne dozvoljava to ona, ali ni mi nju lako ne damo, jer bez nje, bistre i čiste, nema ni nas, Stočana. Bregava je kroz historiju naučila sama da se pazi, zato se zaljubljenici u nju nadaju da će preživjeti i ove savremene probleme, jer zaista, na ovozemaljskoj zbilji vremena, valja nama preko rijeke. Na ovaj svijet došli smo davno, a umrijet ćemo da nismo upoznali sve tajne rijeke Bregave. Zato, upoznajmo ju, upoznajimo druge s njenom istinskom ljepotom i važnošću. Volimo ju i pazimo, jer ona je zaista prava blagodat.
