PRVA NAGRADA: Almin Pehilj
Kameni spavač se probudio
„Na zemlji kamenih spavača posljednji se bude oni koji najduže spavaju, kada se oni probude ne zaustavljaju se.“
Veliko je blago jednog naroda, te njihove domovine imati Kamene spavače, protagoniste svoga vremena. Mogu se svi ljudi držati u lažima neko vrijeme, neke ljude možda čak i cijelo vrijeme, ali je nemoguće držati sve ljude u zabludama sve vrijeme. Pojavit će se uvijek odnekuda pokretači promjena koje nepravda neće moći pokolebati u svojim planovima. Ali njihovu pojavu valja nama svima zaslužiti.
Ti si nakanio da mene nema, pod svaku cijenu me ništiš i čistiš, međutim zaboravljaš ono od čega sam stvoren, a to je sjeme. Neće se promjene u životu desiti tek tako preko noći, za sve treba valjan razlog koji teži svom pojavljivanju. Prinuđeni živjeti na marginama društvenih zbivanja trebamo ići korak dalje u odlučnost vlastitih ideja razuma povezujući ih sa rodnim gradom, iscpljujući motive gradeći budućnost. U ovozemaljskom svijetu mnoge razlike i problemi nastaju usljed nemogućnosti razumijevanja jednih naspram drugih. Odavno je svijet prestao biti svijet u stvarnom smislu, bez obzira što se radi o prolaznom, ali ni to neće moći promjeniti stvarni poredak stvari.
Gdje li su životi koje smo izgubili u življenju i iživljavanju, konj živi i majmun živi. Oni žive život, a šta rade ljudi? Jesmo li zakasnili? Danas nepravda ispunjava većinu društvenih aktivnosti. Kojim god putem koračali to svakim danom postaje vidljivo. Izgleda da većina ljudi pomisli o nepravdi tek onda kada se njima lično počne dešavati. Mnogo je siromašnih, laži, nemorala ljubomore zavisti.
Neophodno je pročišćenje svih nas. Kako individualno tako i zajednički trebamo dizati svoja sagnuta ramena, te se prestati ponižavati, pa zar to mogu raditi preci slavnog vojnika Gorčina, ne mogu niti će ikada moći. Na svakom stolačkom kamenu uklesana je priča o hrabrosti i junaštvu istrajnih boraca za bolje sutra, svaki zasebno ima svoju priču uz univerzalnu poruku – nikada, ama baš nikada nemoj odustati od borbe, sve dok god se čuju valovi modre rijeke Bregave. Svoje voli, tuđe poštuj.
Tragati za nečim što je već ionako u našem prisustvu je apsurd,prepoznati postojanja je velika nada. Zaista onaj koji šuti na mjestima gdje treba pričati sam sebe ponižavati.
„Onima“ u našem društvu poručujemo – spremni smo, ili ćete raditi u cilju svih ili odlazite daleko od nas.
Naučeni historijom Maka Dizdara uistinu možemo reći mi smo gorko hrabri, sa takvima nikada nije lahko. Ništa nema toliko veliku vrijednost kao neko mjesto na kojem se može osjećati svoj na svome, mjesto gdje duša spokojno uživa u neograničenoj slobodi.
DRUGA NAGRADA: Ahmed Haračić
Kameni spavač se probudio
Kameni spavač, nešto svevremeno i nezaboravno. Oduvijek upečatljivo, zauvijek simbolično.
Stećak koji tako isklesan ljudskim rukama pomno stoji, drijema i odolijeva vremenima koja nailaze i prolaze sa vihorom. Iako počiva, kao širom otvorenih očiju podsjeća i unosi neopisiv osjećaj nostalgije u dušu i naši umovi bivaju skamenjeni u tom, nalik Meduzinom, čvrstom treptaju. Isklesani su raznim današnjim medijima i aparatima kao kiparima budućnosti, a oni zapravo gube Stvoriteljem podareno „zvanje arhitekta“ svojeg razuma. Hipnotiziraju se iluzijom koja na koncu postaje stvarnost. Zašto to
dvostruko ogledalo ostaje ispred nas, netaknuto, dok trošimo vrijeme brinući se donosi li njegovo uništenje lošu sreću ili ne? Izgubljene duše smo, šetajući ulicama nijemi na vapaje duhovnosti koji se trude da nas orijentišu na put višeg poziva.
Koliko god loše išlo ka gorem, opet nastavljamo gubiti fokus od osvjetljenja i uzdizanja duše. A smatrani smo čudnima i drukčijima kada sami pokušavamo graditi svoje prave temelje, umjesto da koristimo uputstva data od strane društva.
Moramo „istopiti“ naše oči, kako ne bi prihvatali stvari na prvi pogled, kako bi vidjeli svoju istinsku budućnost. Ako ne razmišljamo vlastitim razumom, ako se ne koristimo vlastitim instinktom, koja nam je svrha?
Pokušavamo doći do Dženneta ne uvidjevši da i on košta ovdje. A on, tako savršen i bezgriješan u svojoj cjelosti, ostaje visoko pred našim pokušajima da ga dosegnemo. Ciljamo na Mjesec ne shvatajući da su nam i zvijezde predaleko. Ali opet, s razlogom i jesmo tu. To su validni ciljevi ali tek onda kad osjetimo tu božansku energiju koja se može kanalisati kroz svačije vene, onome ko je, naravno, voljan da prihvati svijet onakvim kakav jest. To je čovjek koji se ne drži prošlosti kao mjerila u sadašnjosti i budućnosti, jer se, u osnovi, budimo kao različita osoba svako jutro. Svaki dan je nova lekcija. Novo iskušenje u građenju naše individualnosti, naše osobnosti koja nas čini jedinstvenim. Iskušenje u kojem se učimo greškama kao putevima do sazrijevanja, a ne sudom stida i srama.
Ali kako se boriti protiv ovih zagnojenih težnji kada nam je sve više servirano na pladnju umjesto da mi sami krećemo u lov na nama prijeko potrebno znanje? Zašto su slijepi toliko uporni da vode slijepe?! Dok se trudim uzeti inspiraciju iz oaze uma i izliti svoje ideje na papir, one teku poput brodova u zaljev nekih udaljenih misli. Svako već uveliko gradi svoje staze za budućnost, a moja je želja da ostanem kao stećak, nijem i slijep na drame ali i dalje divnih uklesanih ornamenata koje život gravira u naše razume, srca, duše, ostavljajući ožiljke koji znaju povući strunu, žicu srca koja ispušta gadnu, nesnošljivu notu nelagode ali nas čine unikatnim, poput jagodica na našim prstima.
Zato, koračati nam je sad nepoznatim putevima egzistencije.
TREĆA NAGRADA: Ajla Medar
Mak Dizdar, autor zbirke pjesama Kameni spavač i mnogih drugih djela je jedan od najboljih bosanskohercegovačkih pisaca dvadesetog stoljeća. Rođen je 17.10.1917. godine u Stocu, hercegovačkom gradiću na rijeci Bregavi. Njegovo djelo, zbirka pjesama Kameni spavač objavljena je 1966.godine.
Kameni spavač inspirisan je stećcima, srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. Još od djetinjstva Mak je bio u dodiru sa stećcima, jedni od najljepših primjeraka nalaze se upravu u Stocu. Stećci predstavljaju kamen i riječi mudrosti. U pjesmi Kameni spavač on prikazuje sve sto se događa u njegovoj zemlji i njegovom narodu. Glavni problem leži u neprihvaćanju razlika koje su tipične za Bosnu i Hercegovinu.
Također, pjesnik prebacuje krivnju na onoga koji uništava i osvaja, jer smatra da ono da ono što je njemu tuđa zemlja, grad nekome je dom, nekome je sve. Ova forma se ponavlja i poslije kroz pjesmu. Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine vodili su se strašni i krvavi ratovi, gdje je poginulo mnogo nevinih žrtava. Veliko hvala našim šehidima koji su dali svoje živote da bi mi danas živili i rasli u slobodi.
Mak Dizdar, u svojoj pjesmi o Bosni kaže: „Prkosna od sna“;. Bosna je opstala iz prkosa i iz inata svim onim koji su htjeli da je unište ili ipak podijele. Ostala je nezavisna država, država Bosanaca i Hercegovaca. Moja domovina ima srce i dušu, koju daje svima, jer Bosna je majka Bosancima. Pjesnik upozorava pojedince da spoznaju istinu o pravim vrijednostima, te da prave vrijednosti nisu ništa materijalno. Sve njegove pjesme šalju duboke poruke. Šalje poruku da moramo poštovati svoju domovinu, prirodu i svoj narod, u protivnom se osjeti njegova ljutnja prema ljudima. Bosna i
Hercegovina je bogata rudnim bogatstvima, okićena prelijepim planinama, srebrenim rijekama ispresjecana.
Najljepša proljeća su u Bosni, kada njena brda okiti behar, a svijet se budi uz crvkute razdraganih ptica. I ko je ovakvu ne bi volio? „Kameni spavač“ je spomenik koji stoji na zemlji. Ti spomenici su uspomena na one koji su nekada živjeli, te podsjetnik da ćemo svi jednoga dana doživjeti svoj kraj i dobiti svoj spomenik. Kada pomislimo na riječ stećak, mnogima to ne predstavlja ništa. Ako malo dublje uđemo u samu riječ, shvatit ćemo razne motive i simboliku riječi. Stećak je najprije svjedočanstvo vremena koje nosi sa sobom. Stećak poručuje da je dio nas i da smo mi dio njega. On je temelj države i društva.
Simbolika je života i smrti, jedini svjedok o nama koji ostaje i kada nas ne bude. S druge strane, stećci imaju i estetsku funkciju. Prema historijskim podacima stećci su se počeli izrađivati i klesati u drugoj polovini XII stoljeća i u XIII stoljeću. Najveći broj stećaka nastao je u XIV I XV stoljeću i taj period u historiji umjetnosti naziva se cvjetni period stećaka. Svaka osoba na ovom svijetu, svaki insan je na nešto ponosan. Neki su ponosni na svoje uspjehe, neki su ponosi na svoje roditelje, svoju djecu, svoje prijatelje. Neki su ponosni na materijalna bogatstva, na svoje znanje ili druge stvari koje im griju misli i srce. Ja sam, eto, ponosna što sam Bosanka i Hercegovka. Ja sam ponosna što sam rođena pod zastavom na kojoj su i nebo i zvjezdice, plavo-žute i što se ta zastava vihori ponosno i prkosno uprkos svim nedaćama i trnovitoj prošlosti.
Bosna je i emocija. Jedinstvena emocija. Bosna je krik Srebrenice, i šetnja, i onaj cvijet, i Fatiha da se nikad ne zaboravi, i nikad ne ponovi. Nikome. Bosna je snijeg na Vlašiću, Bjelašnici, Jahorini. Bosna je ta bjelina neukaljanog djeteta. Bosna je i hir, brzak Neretve, Vrbasa, svih onih rijeka koje ju presijecaju, koje poje žedna polja ove drevne zemlje koja je nekad bila Panonsko more. Bosna su i divlji livanjski konji, slobodni, neustrašivi, divni, i sve one endemske vrste u Perućici, jednoj od posljednih prašuma Evrope. Bosna je i sam Bosanac i Hercegovac, taj insan, blago naivan, Bogu odan, domaćin. Domaćin koji bi svakog putnika, bio on stranac ili stari prijatelj, dočekao sa kahvom. Hercegovina, život u Hercegovini je malo drugačiji. Podneblje je drugačije, kamen, krš i maslina. Miris mora se može naslutiti u zraku. Uskraćeni za snijeg, na dar smo dobili sunce. Mnogo sunca i kamen. Čini mi se gdje god glavu okreneš kameniti krš možeš da ugledaš. Pa, ljudi su poput kamena. Ima ljudi krhkog srca, baš kao što ima kamenja koji se na malo jači dodir raspada u sitnije dijelove.
Ima kamenja iz kojeg voda teče, a baš isto tako ima ljudi iz čijih srca neprestano teku izvori rijeka riječi napajajući druge. Ma koliko kamenu ličili, ipak smo napravljeni od zemlje.
Stvoreni da dajemo i dijelimo, a ne da uskraćujemo i zakidamo. Stvoreni da hodamo i svjedočimo, da posmatramo i slušamo, a ne da mirujemo i čekamo.
Kamene kapije našeg grada se nalaze u nama samima. Dok ih ne otvorimo, neće se odkameniti i osloboditi. Naše najveće tajne u nama se kriju. Snaga volje, snaga želje vuku nas dalje. Osluškujući sami sebe, otkrit ćemo naše mogućnosti, spoznati nepreglediva prostranstva i upoznati neke potpuno do sada nepoznate svijetove. Naučit ćemo kako da bolje živimo. Ponekad mi se čini kako svi ustvari spavamo, jedini cilj koji imamo je da nam vrijeme prođe, da se nešto desi, da nam nije dosadno i da imamo tek onoliko koliko nam treba da preživimo. Ali, stvoreni smo za mnogo više. Moramo probuditi kamenog spavača u nama. To jeste teško, ali nije nemoguće. Do nas samih je kakav će rezultat biti. Svaki kamen svjedoči o postojanju onih prije nas, a svjedočit će i o nama, kada nas ne bude. Potrudimo se da to budu lijepe riječi o hrabrim konjanicima, a ne tužne pripovijetke o uspavanim pojedincima.
Za kraj, citat Miroslava Krleže, koji kaže: “… Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanaca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.”
Ovaj citat svjedoči o historiji Bosanaca, onima prije nas, koji nama svima trebaju biti uzor i vjetar u leđa, za bolje sutra.
