PRVA NAGRADA: Emin Čekro

Moj grad, moji snovi

Zagledan u planinu Hrgud, suncem okupanu, gdje vjetar dolinu ljubi, gdje rijeka Bregava prokrči u kamenu svoj izvor, gdje se jata ptica selica jedva odvajaju na dalek put, jer ljepotu doma napustiti lahko nije, gdje tamne noći traže svijetlu zoru ezanima okićenu, gdje svaki insan ima takata da ga čuva, da ljubi, da osjeća, da čuje, da se ponosi, da uzme, da uživa Stolac grad.

Grad pun starina, dragulj, maleni grad koji ima mnogo toga za pokazati. Sanjaju se ovdje snovi razni, svaki korak neku priču priča, ali samo dođi putniče dobronamjerni i osjeti miris što se čaršijom širi. Osjeti miris kahve na nekadašnjoj tepi, sada već staroj, gdje u jednom dlanu knjiga se ispisati može. Baci poglede ka bedemu svijetlom, gdje Stari svoje snove priča, da osjetiš krš, jelu, topolu i onog poskoka pod nažarenom pločom što čeka svoj plijen, ali prođi ga, on te neće dirati sve dok ti ne pokušaš da ga povrijediš.

Idi i sanjaj. Ne daj da ti snove odnese sjeverac strašni, koji kad krene ne zna nazad. Skloni se od njega, svoje snove skloni od nepozvanih, i čuvaj tajnu u srcu…

Uživaj bolan po Inat ćupriji, ima ih mnogo. Mnogo ćuprija koje su opstale i ostale iz inata. Ovdje su ljudi svi nekako nalik na inat i na ćuprije. Na šipak ljutunac, brdunac, koji hoće da prsne od punine i boja jeseni…

Uzmi šipak brdunac, uzmi slobodno, čeka te da ga načmeš i pustiš crvenu slast neka ide, neka kapi idu niz nošnju tvoju, neka slad pčele vabi. Neka dođu, neka slete na kaldrmu staru, pelinom obraslu, neka med hercegovački prave. Pun je muzej ovaj što o njemu pričam, mnogo stvari kazati se može, pero piše što vidi, a ja odoh dalje, mimo tepe, mimo ćuprije, mimo mahale, mimo džamije, preko mosta što dva svijeta spaja.

Da do cilja dođem. Da dođem…

Zastanem tako u jednom momentu, na vrhu mahale i onako pogođen surovom istinom današnjice govorim u sebi da će ovaj grad jednog dana naći svijetlu tačku. Kad krenuh niz ulicu što ne zna da stari, nego čini mi se sve više se podmlađuje, zapitah se, kuda ću i kako će ove moje godine proći? Gdje će završiti svi oni ljudi što sam ih jaranima nazivao?

Ko će ostati, ako svi odemo? Ko će majku obići i ko ocu ruku poljubiti? Ko će mrtve suzom zvati i dozivati?

Hoće li ležati bijeli nišani šehida mirno, nad gorko natopljenom krvlju njihovom u zemlji ovoj i u snovima mojim besanim? Hoće li im biti teška i hladna zemlja bosanska ako svi odemo grade moj? Hoće li ih se iko sjetiti?

Udišem miris stolačkih ulica, i zamišljam sebe i one prije mene, i sve je jednako, sve je mlado, ništa ne stari, samo se gomilaju uspomene… slike bez zaborava… pokušavah biti sretan dok me nijeme ulice i prazne avlije ne probudiše i raniše.

Ja, ja istinom i vremenom ovog grada pogođen, pokušavah da još koju uspomenu strpam u džep starog kaputa i da krenem… A kud ću, kud će vrijeme, a kud ćemo mi?

Kuda ću ja grade moj!?

Kuda ću, sem ka ljudima što sam ih jaranima nazivao, da vidim da’l je i njima zemlja bosanska hladna, da’l je teška k’o što se teškom čini.

Kuda da idem da se od života odmorim, da dunjalučke brige ostavim, da tako miran zemlji o snovima svojim ispričam, da zemlji svoje dubine i želje otkrivam. Da zemlji pripovijedam o jednom mladom životu koji napušta svoj grad.

Ah, recite mi kako da napustim svoja sjećanja, krv svoju natopljenu plavim dnom bistre Bregave, kamenim šadrvanima, uskim ulicama, mostovima što dva svijeta, nas dvoje spojiše? Kako da napustim svoja sjećanja kad list sam sa platana i vjetar koji Adom raznosi sve želje i nadanja?

Kuda ću ja grade moj? Kome ostavit sva sjećanja? Hoće li iko znati sanjati tvoje boje, čuvati te od zla? Hoće li mi zemlja bosanska postati još teža ako izgubim svoju ljubav i milost kamena koji me zove, milost ezana u jutrima stolačkim koji raznosi tugu sa ljudi? Ko će mi tugu skinuti kad ne bude mojih drugova i svijetlih zora hercegovačkih? Kad ne bude moje majke, moga oca…?

Kuda to ja idem? Kuda to ja idem, grade moj?

DRUGA NAGRADA: Dea Makitan

MOJ STOLAC, MOJI SNOVI…

Htjedoh napisati dosta toga
Ali, šta da napišem
Kada su već drugi sve ono
Najljepše o tebi
Pretvorili u stihove.
Jedan pjesnik u tebi pronađe put
Kojim je morao proći
A, tim putem prije njega niko
Kročio nije.
I on o tebi napisa ono
Što drugi nisu umjeli ni vidjeti ni znati.
Htjedoh sanjati tebe
Ali , tada se sjetih
Ja tebe živim
Ti si moja java
I najljepši moj san,
Grade moj.
Ti si bio svugdje
U mom svemu
Ti si snove pretvarao u javu
Otklanjao tamu,a
Rađao jutra.

Moji snovi su ovdje
Moji snovi su sada
U zori novog dana
U jutru vedrog, stolačkog neba.
Šta sanjam, a šta nam se dešava?
Sanjam da je bolje
Sanjam da je ljepše
Da je više osmijeha
Da je manje tuge
Da Stolac, kao nekad, bude.
Sanjam najčistiju rijeku
I vodopade najbistrije.
Sanjam probeharale voćke
I puteve najčistije.
Ruže mirisne
Budućnost bezbrižnu
Dane sretnije.
U snu vidim
Stari grad
Daorson
Begovinu
Radimlju
Kamene spavače
I Badanj pećinu.

Ovo je moj grad
Ulice moje
I moji snovi
Jedino ovo nazivam svojim.
Možda ima ljepših
Ali,nema dražih.
Ovdje rijeka najljepše žubori
Ovdje ptice najljepše pjevaju
I sunce najtoplije grije.
Sve izgubljene nade i strahove
Uklesali smo u tvoj kamen
Jer, na kraju
Sve naše nestaje
Dok ti, sa uspomenama ostaješ.

TREĆA NAGRADA: Selena Karabatak

MOJ STOLAC, MOJI SNOVI

Budućnost Stoca i njegove omladine dosta je nepredvidljiva. Svi mi tragamo za boljom budućnosti, a Stolac nam ne daje mnoge mogućnosti. Stolac nas uči da volimo ono što imamo, a za sve ostalo smo prepušteni sami sebi. Glavno pitanje svih nas je: „Kakva je budućnost u Stocu i da li je uopće ima?“. Ovo pitanje se kontinuirano postavlja iz generacije u generaciju. Imamo dvije opcije: ili propasti ili uspjeti. Te dvije mogućnosti nam Stolac nudi. Međutim, za oba ishoda krivi, odnosno zaslužni ćemo biti mi.

Naši snovi su sreća, uspjeh, i ljepota budućih dana. Međutim, to nije san kakav sanjamo po noći, nego surova java u kojoj nema tipka „nazad“. Naš Stolac nas je od djetinjstva učio uživanju. Učio nas je uživanju na sunčanom danu, kao i zahvalnosti za takav sunčan dan. Naš zavičaj je zapravo kolijevka naših prvih doživljaja i emocija koje ćemo pamtiti do kraja života. Dalje kroz život počinjemo tražiti, a kasnije stvarati našu perspektivu, koju nam Stolac nije mogao priuštiti u smislu školovanja ili zaposlenja. Također, jedna od prepreka je ljudski mentalitet u kojem preovladavaju oblici mržnje i ljubomore. Uistinu, stolačka prošlost nas uči da volimo ono što imamo, ali isto tako da preziremo ono što nemamo, što nismo, što je drugačije od nas. Od te prošlosti Stolac i dalje nastoji da zacijeli rane, iako će u većini njih ostati zabodeni trnci. Buđenje i oporavak Stoca moguće je jedino uz mnogo kreativnosti, znanja i ljubavi prema rodnom kraju. Međutim, kako to mladi danas sanjaju? Mladi sanjaju svijet od zlata, ali nisu svjesni da ga oni zapravo stvaraju. Stolac se pretvorio u veliku čekaonicu u kojoj svi čekamo ljepše dane. Na mladima svijet ostaje, a teško će opstati uz bezidejnost, neodgovornost i nezainteresovanost. Razlog tome jeste nametanje stavova mladima u kojima im sugerišu kako Stolac propada. Slobodno možemo reći da je ovakvo stanje nametnuto, ali to ne znači da se ne možemo izvući iz njega. Obamrlost je zahvatila Stolac, ali i od nje možemo pobjeći. Ako ne mislimo na budućnost, nećemo je ni imati. Kako bismo riješili problem stvaranja stolačke perspektive, potrebno je prepoznati prave stolačke potencijale. To su pojedinci koji usmjeravaju ostalu omladinu ka izdizanju iz dotadašnjih uvjerenja. Njihov trud rezultira usmjeravanju Stoca ka pozitivnom i mnogo boljem. Vrlo je bitno prepoznati takvu omladinu, te početi sa ulaganjem u njihov rad. Pogrešno je ulagati u one ljude koji čame i gledaju probleme sa dlanovima na očima. Kako bismo stvorili Stolac od zlata moramo se početi boriti za njega, a samim time i za sebe.

Budućnost Stoca doista je neizvjesna, ali za bolju budućnost trebamo početi raditi danas, a ne sutra. Moj san jeste stvoriti i predstaviti Stolac u najboljem mogućem svjetlu. Trebamo iskoristiti sve mogućnosti koje nam pruža. Iako su te mogućnosti skromne, Stolac nas je od najmlađih dana usmjeravao da budemo dobre osobe i da se borimo zajedno sa njim za bolje sutra. Stolac je pun potencijala, samo moramo pronaći plan kako ih iskoristiti. To ćemo učiniti ostavljajući prošlost iza nas, zanemarujući razlike među nama i stvarajući poštovanje. Zajedno možemo postići mnogo, samo ukoliko je dobrobit u cilju svih nas. Potrebno je vratiti sjaj stolačkim ulicama baš onakvim sunčevim zrakama koje smo zajedno sa Stocem pratili dok smo ulazili u ovaj svijet zagonetki i prepreka. Sve je moguće i nadomak ruke, potrebno je samo čvrsto vjerovati. Vjerovati u ljepotu svih snova, u ljepotu novih buđenja i vedrijih dana stolačkog podneblja. Moj Stolac zaslužuje ostvarenje najljepših snova i buđenje iz uspavanih dana.

Categories: Novosti