PRVA NAGRADA : Amina Šarić
Kako voljeti zavičaj
Snene i tihe večeri
Pod plaštom bijele mjesečine
I pogledi skrenuti
Ka smaragdnoj rijeci života
Bedemima strmih brda sivih
Pa sve do nebeskog svoda nad njima
Probudiše u meni
Razbuktalu misao o zavičaju.
Ta lijepa, mala dolina
Stvorena za svakoga
Tijesna ni za koga
Šapuće jedinstvenim šumom bitstva svog
Zadirući duboko u sjećanja
U djetinjstvo uvijek željno, slatko
Što se jedanput živi.
U mislima mi drevna kamenja Daorsona
Vitke kule Staroga našeg grada
Hladna ljepotica Bregava
Uske popločane ulice
I simpatične nastambe
I drumovi pusti, borovi visoki
I pčelinjak ljudski razasut čaršijom…
Sve kazuje zasebnu životnu priču
A čovječuljci pećinskih zidova
Potvrđivahu je vijekovima
Kako prenijeti ovu ljubav
U svaku poru tvoju
Tebi, utočištu mom
Jer jedan je zavičaj
Jedan je dom
I možda je mladost gluha
Sada prepreka meni
Da spoznam sve ono što ti jesi
Ali evo ruka još neiskusna moja
Što uze pisalo crno
Mira mi ne dade
Zapitah se šta bih bez slike o
Prošlosti davnoj
Sadašnjosti neizvjesnoj
I budućnosti sanjivoj
O bolu tvom što odzvanja u meni?
Jer jedan je zavičaj
Jedan je dom…
Kazivali su mi kako su ti se nekada sokaci još ljepše nazirali
Tvoji ljudi s puteva nisu skretali
Disao si vedrom punoćom svojom…
A ja odbijam tamo da se vraćam
Volim te u svim vijekovima
Što postojaše i novim što se čekaju
Volim te i kad ti korita presuše
I kad te preplavi hladnoća
I ožari jako Sunce
Volim te i kad se zvjeri od ljudi otimaju
za malo parče bogatstva tvoga
Ne zaboravljam te ni onda kada ime tvoje okaljaju
Kad žrtva nemira njihovih postaješ
Volim te sa svim dobrim
I manje dobrim
Samo ako je tvoje
U tuđini
Tijelom prisutna bivam
A duša iz dubina mračnih
Uvijek iznova samo jedan miris priželjkuje
Srce u grudima kao da se lomi
Onog trena kad prostranstva tvoja počeše se prazniti
Čovjek bježaše i lutaše za nečim “boljim”
Rojevi ljudi kobno izgubiše maticu svoju
Zar se ribe bjegu dadnu
Kad se more plavo zamuti?
Zar ptice postaju gmizavci tla
Kad u visinama zraka ponestaje?
A čovjek tuđe lahko proglasi njegovim
I svoje “ja” nepovratno izgubi
Jer jedan je zavičaj
Jedan je dom
Vraćati se stalno tebi mora
I znakove, zastave
I grbove ti veličati
Živjeti tradicijom izvanvremenskom
Ponosnom
Borbenom
Ode radosti i pjesme ljubavi tvoje ime neće zaobilaziti
A jezik naroda plemenitog
Golema blagodat će do kraja bivati
Godine i stoljeća
Su jedni za drugim prolazili
Kao noć i dan smjenjivali se
Oni što su te napadali
I drugi srčano braneći te
Do zadnje iskrice snage
Koračali zelenim šumama
Gazili šareno cvijeće
Ostavljali tragove u zemlji crnoj
Što se opijala gustom
Crvenom tekućinom…
I sve ovo biva i nastavlja
Poznati krug se nikada ne zatvara
Poučite me vi koji ste život izgubili kako se voli zavičaj
I kad bih te nesrećom izgubila
Da li bi se ova ljubav djetinja moja
Razgorila punim žarom zrelim?
Bože, jedina prava utjeho,
Daruj nam iz obilja riznica svojih
Maleni djelić blještavog svjetla
Da proteče žilama tamnih ljudskih srca
A i onih krhkih, nejakih
Čežnjivih za mjestom prvih otkucaja
Prve radosti i prve tuge
Jer samo je jedan zavičaj
Samo je jedan dom…
DRUGA NAGRADA : Rijad Pirić
KAKO VOLJETI ZAVIČAJ
Ljubav jeste smisao života, međutim ljudi često pogrešno tumače tu rečenicu, jer pod ljubavlju ne podrazumijevamo samo ljubav između čovjeka i žene. Ljubav osjećamo i prema majci, ocu, djedu, a samim tim i prema zavičaju.
Pogledajmo etimologiju same riječi „zavičaj“, jedno od tumačenja te riječi veže se za glagol „učiti“, odnosno, čovjekov zavičaj je mjesto gdje je naučio biti; gdje je navikao, a sinonimi te riječi bi bile, djedovina, babovina, mjesto gdje su tvoji preci navikli, ugnijezdili se i tebe kao malog ptića ostavili da se boriš za svoje. Ta borba može biti jako teška, a ti tako mali često ćeš se osjećati nemoćno. Baš u tim situacijama kada su iskušenja velika i kada tvoja snaga iščezava, prava ljubav dolazi na vidjelo.
„Kako voljeti?“, pitanje je koje su obrađivali mnogi filozofi, približavali se odgovoru, međutim niko, nikada nije utvrdio tačnu formulu za ljubav. Sigurno je jedno, da se ljubav ne uči, sa njom se rađamo i moramo je njegovati, zalijevati, jer je kao krhki cvijet kojem moramo pomoći da zaživi. Vjerovatno nikada neće biti utvrđena formula, jer niti jedan broj, niti jedno slovo, riječ ili
fraza ne mogu u potpunosti dočarati ono što je u ljudskom srcu. Kako ću ja vama opisati svoju ljubav prema Bregavi, kada svaka kap koja proteče njenim koritom u mom srcu stvara novi trag? Kako kada njen svaki vir moj uzdah izmami? Zato ljubav iskazujmo djelima, a ne riječima; koje nekada mogu zazvučati prazno. Borba za svoje ne podrazumijeva samo prolijevanje krvi, a ni ja je ne želim prolijevati, ne želim da moja zemlja trpi, ne želim da se više ikada Stari most sruši, ne želim više nijednu kap krvi u mojoj Bregavi, ne želim mržnju među ljudima, jer kada bolje razmislimo svi mi volimo i Stolac i Bosnu i Hercegovinu, ali na različite načine. Kada to shvatimo, živjet ćemo, družiti se, rasti, a što je najvažnije tu međusobnu ljubav prenijet ćemo i na Bregavu, stećke, Daorson, mostove, mlinove, stupe… Sada zamislite da se svi zajedno skupimo i samo očistimo Bregavu, da na taj način sa riječi pređemo na djelo.
Toliko sićušna akcija, a koliki je njezin značaj?
Naši očevi su ginuli kako bismo mi rasli ovdje, u Stocu, nisu oni ginuli da bi mi živjeli u rasulu, mržnji, zadovoljeni situacijom koja se od tada promijeni, samo na papiru. Nakon njihove borbe nastupa naša, naizgled puno lakša, ali nekako mi se čini da nam puno slabije ide nego njima. Imamo domove, sigurne i tople, ne plašimo se izaći prohodati svojom čaršijom, niti zavući se u bilo koji njezin kutak. Potpuno sigurni, ali valjda nedovoljno jaki. Proći ćemo i mi, otići na vječni počinak, a šta ćemo za sobom ostaviti ? Dovoljno je da nakalemimo jednu grančicu domaće trešnje na divlju, kako bi se neko ko će doći poslije nas okrijepio, uživao u plodovima svoga zavičaja.
„Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, historije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno.“ Meša Selimović
TREĆA NAGRADA : Aldin Baljić
KAKO VOLJETI ZAVIČAJ
Zavičaj je topla i značajna riječ.Podsjeća me na ruku.Sad ćete se pitati na kakvu ruku – onu koja grli?,onu koja se rukuje?,onu koja gradi? ili pak na neku drugu. Reći ću vam –ruku koja je u nečijoj ruci – ruka u ruci .Takve ruke su mi najdraže. Povezane same zajedno čine više,uzvišenije zajedništvo-kolo. Naše kolo, kolo folklora, kolo na stećku.
Je li i moja ruka dio našeg kola? Jeste. To sam shvatio kad sam značajno pogledao samo jedan kamičak, osmjehnuo se probeharalom stablu, ogledao se i ugledao u riječi. U pomodstvu bivstvovanja, a neživljenja, upitat ću se šta je zavičaj i kako ga voljeti. Je li to maramica zemlje na kojoj smo rođeni i na kojoj stasavamo. Ne. To je za one koji bivstvuju, za me-ne. Ja sam odlučio da živim. A kad živim ,živim svim čulima. Osluškujem eho prošlosti, razmičem koprenu stoljeća i krajičkom oka hvatam nit budućnosti.
Nije dovoljno reći -ja volim svoj zavičaj. Šta su riječi naspram djela. Izvjetre na vjetrometini današnjice. Nije lahko odgovoriti izazovu kako. Upitajmo se kako je bilo onima prije nas. Jesu li oni posustajali? Nisu. Da su posustajali mi, Bošnjaci danas ne bismo imali prokrčene staze identiteta.
U pitanju je- propitkivanje, u propitkivanju -spoznaja. I eto me danas tu. U srcu našeg grada, držim papire na kojima ljudi potpisuju peticiju kojom želimo spriječiti skrnjavljenje našeg Starog grada i mijenjanje historije zastićenog nacionalnog spomenika. Širom otvorenih očiju sagledajmo stvarnost onakvom kakva jeste. Sagledajmo sebe u ovom prostoru-zavičaju. Hoćemo li ga moći zvati zavičajem ako skrštenih ruku budemo gledali kako se skrnavi.
Možemo li mi ostati čitavi, ako dozvolimo da se izvrši kulturocid nad našim draguljima, onim značajkama zbog kojih smo to što jesmo. Onim značajkama koje su kičma našeg identiteta na ovom našem prostoru. Glasno i jasno da branimo da svoje odbranimo. Ne damo nikome da pečati ono što je zapečaćeno. Rastimo u sebi i u drugima. Rastimo više od sebe samih. Ruka u ruci-kolo, od Badnja do Radimlje, preko Daorsona, do Begovine, na Stari grad. Kolā naše kolo od dola do dola, od bola do bola…
POSEBNA NAGRADA: Harisa Poturović
KAKO VOLJETI ZAVIČAJ
Riječ “zavičaj” u sebi krije duboku simboliku, razgranatu poput drveta, sa stablom i mnoštvom grana i grančica, na kojma se vremenom smjenjuju listovi, no uprkos svim olujama, nepogodama i situacijama drveća opstaju. Osnovna simbolika zavičaja je rodni kraj, mjesto odakle potječemo i ako imamo sreće onda tu još uvijek i boravimo. U prenesenom smislu to je stablo drveta, čvrst oslonac za ostale grane, a šta su to ostale grane? E pa upravo te grane su sinonimi za samu riječ “zavičaj”, to je ljubav, to je povezanost, čežnja, radost, uspomene, zaista ih ima mnogo i svima su nam poznate, a naročito ako dolazimo iz ovog našeg grada na Bregavi, bez konkurencije, najljepšeg na cijelom dunjaluku. Prošao je Stolac sve i svašta, padale su i kiše i snjegovi, a onda i granate, nisu nas uništile, sijalo je žarko hercegovačko sunce, sijalo je neprijateljsko oružje pred očima nevinih ljudi, opeklo nas je, ali nismo izgorjeli. Lahko je voljeti zavičaj posebno nama Stočanima koji znamo šta nam je sve historija priuštila, no bojim se da to ne zaboravimo. Lahko je voljeti zavičaj, on te okružuje, a zatim i ispunjava, teče venama i budi uspomene, sjeća na dane kada smo bili sretni. Teško je živjeti u tuđoj zemlji, kažu, ja im vjerujem jer ne može se bez zavičaja, bez starih prijatelja, bez rodne kuće, kamena hercegovačkog pod kojim leži historija, gorka i slatka u isto vrijeme, puna uspona i padova, radosti i tuge, ali je naša i ne damo drugima da nam je mijenjaju. Nema tog grada, ni države koji bi mogli da zamijene ovaj ugođaj, osjećaj smirenosti i ispunjenosti dok piješ prvu jutarnju kafu, kad u vrelim ljetnim danima i noćima šećeš ulicama čaršije i sretneš nekog starijeg poznanika pa on započne priču: “Eh, moj sine, kako je to nekad bilo…”, pa s pozornošću slušaš svaki detalj jer te se tiče, jer se govori o tvom zavičaju. I tako smo mi mladi čuli dosta sličnih priča, a da li smo ih zaista čuli ostaje da vidimo.
Iskreno se nadam da jesmo kako nam se ne bi ponovile iste nevolje koje su zadesile naše pretke jer bi tada sva priča i sva upozorenja bila trud-uzalud. Ljubav prema zavičaju se brzo rodi i ne prestaje, unatoč svim dešavanjima, ona se ne gasi, ona postaje veća. Stolac se ne može ne voljeti. Jednom kad se rodiš ovdje, ovdje i ostaješ, bez obzira gdje se nalazio, srcem si vezan za ovo tlo, Hrgud ti ne da da pobjegneš, Bregavu ne možeš da preplivaš, brda su previše strma, kamen te sputuje i moraš da se vratiš kad-tad. Zarobljen si čovječe, noge su ti vezane jer ne treba da ideš. Zašto da čovjek bježi od svoje sreće? Zar da ide zbog toga što misli da će tamo negdje daleko naći svoju novu sreću? Neće sigurno, ni približno istu, možda samo onu prividnu, polovnu, ali nikad istinsku i potpunu. Ona je ovdje i nigdje više, ko je ne vidi-šteta za njega, nek nabavi naočale. Šalu na stranu, uz malo truda sigurno će je pronaći, ima je dovoljno za sve nas, zato je dijelimo međusobno, prihvatimo život sa drugim i drugačijim, te zajedno čuvajmo, poštujmo i volimo naš jedini Stolac. On nas nikad nije napustio, a mi izgleda njega hoćemo, ali prije nego što se odlučite za taj korak imajte na umu da je dar biti svoj na svome.
